Episkop Varnava, u svijetu Vojislav Nastić, rođen je 31. januara 1914. godine u Geriju, Indijana (SAD), od pobožnih roditelja Atanasija i Zorke, rođene Laković, koji su ga od djetinjstva vaspitavali u pravoslavnom duhu. Otac mu je bio rodom iz Pljevalja, a majka iz Nikšića.
U Americi je živio do svoje osme godine. Po završetku drugog razreda osnovne škole, Vojislav je s roditeljima došao u Sarajevo gdje je s odličnim uspjehom završio osnovnu školu i gimnaziju sa višim tečajnim ispitom. Potom je s ocem otišao u Ohrid kod vladike Nikolaja (Velimirovića), koji mu je dao blagoslov za upis na Bogoslovski fakultet u Beogradu. Diplomirao je 1937. godine i po povratku u Sarajevo postavljen je za katiheta u dvije škole. Zamonašio ga je 1940. godine u manastiru Mileševi mitropolit dabrobosanski Petar (Zimonjić), a sedam godina kasnije u Sabornoj crkvi u Beogradu, 20. maja 1947. hirotonisao ga je patrijarh srpski Gavrilo (Dožić) za vikarnog episkopa hvostanskog. Poslije Drugog svjetskog rata proganjali su ga komunisti, pa je 11 godina proveo na robiji. Nakon višedesetljetnog stradanja, upokojio se u Gospodu u manastiru Beočin.
Vikarnog episkopa hvostanskog Varnavu (Nastića), koji je bio na ispomoći Mitropolitu dabrobosanskom Nektariju (Krulju), sudsko vijeće u Sarajevu osudilo je na jedanaest godina zatvora. Pored toga što se o njemu, ne samo među Srbima, već i među rimokatolicima i muslimanima u Sarajevu pričalo "da je bio čovjek svetog života", komunisti su mu stavili na dušu da je "počinio zločin izdaje, te slabljenja vojne i ekonomske moći države, kao i širenja nacionalne i vjerske mržnje ".
Jedna "savjesna" žena, krojačica iz Sarajeva, na suđenju je izjavila "da je Vladika u crkvenim propovjedima govorio protiv petogodišnjeg plana“, zatim „da u našoj zemlji nema demokratije, da je vjera ugrožena i da narod živi u velikoj bijedi".
Nije im bilo dosta što su ga optužili da je dražinovac i veliki nacionalista već su, da bi optužnica imala što veću težinu, dodali i da se, navodno, u Sarajevu sastajao sa ustaškim vođom Ivanom Čondrićem radi dogovara o rušenju i preuzimanju vlasti. Naravno, vrhunac ove klevetničke i izmišljene optužbe je tvrdnja da je episkop Varnava "aktivno radio, ne samo na obaranju narodne vlasti, već i na organiziranju dočeka imperijalista u našu zemlju time što je svoje prijatelje učio engleski jezik, (znali su da je vladika rođen u Americi), kako bi bili spremni za doček stranih porobljivača ".
Navodeći ovdje samo jedan dio sa tog suđenja iz koga se jasno vidi njegovo hrabro i junačko držanje. Na pitanje javnog tužitelja: "Znači, Vojislave, (kršteno ime episkopa Varnave) da je za vas i drug Tito analfabeta" vladika odgovara: "Jeste i on i svi drugi, koji neće da znaju ova tri slova, BOG, analfabete su". A kada ga tužitelj pita, da li je rekao: "da su policajci koji nose pendrek i hapse baksuzi, a ne svećenici koji nose krst", odgovorio je: "Jesam, i više od toga sam govorio. Crkva nije vaspitavala one mangupe da viču za sveštenicima 'baksuz', nego komunisti ".
Na kraju rasprave je neustrašivo odbrusio sudskom vijeću: "Ne iznenađuje me što mi sudite i što je već toliko sveštenika osuđeno, jer to su i Turci i ustaše i Nijemci činili".
Nakon istražnog zatvora, gdje je boravio u mračnom, memljivom i vlažnom podrumu jedne kuće u Sarajevu, izrekli su mu jedanaestogodišnju robiju i odmah ga uputili u zenički kazamat gdje je većinom boravio u drugom paviljonu, zloglasnoj staklari.
Na sve njihove svireposti i muke odgovarao je pjevanjem tropara i molitvom, što je obezbožene stražare dovodilo do ludila. Vidjevši da je Vladika bio veoma omiljen među osuđenicima, zatvorska uprava je predložila Pravosuđu Bosne n Hercegovine da ga skloni u neki drugi zatvor. Ovi su to jedva dočekali i 1949. godine, šalju rješenje kojim se vladika premješta u Sremsku Mitrovicu.
Na zatvorskoj kapiji su ih, po dvojicu, povezali žicom (Vladika je bio u paru s jednim rimokatoličkim župnikom), a zatim odveli do željezničke stanice i potrpali u vagon.
Došavši u Sremsku Mitrovicu, umjesto da ih predaju zatvorskoj upravi, oni su njihov vagon odvojili od kompozicije i ostavili na sporednom kolosijeku. Negdje iza ponoći, (ne vjerujem da je bilo slučajno jer kod njih je zlo rijetko bilo neplanirano), jedna lokomotiva pri punoj brzini udarila u taj vagon sa osuđenicima. Samo ih je jedanaest preživjelo ovu nesreću.
Episkop Varnava je od siline udara, zajedno sa župnikom, ispao kroz prozor, polomivši obje noge i ruku, dok je župnik na mjestu ostao mrtav.
Da je ova nesreća bila djelo nekog bolesnog uma govori i ponašanje same policije, koja je svim silama zabranjivala okupljenom narodu da polomljenim i unesrećenim ljudima pruži pomoć. Bolni jauci bili su sve slabiji, dok pred zoru nisu sasvim prestali. Čak im ni liječnici nisu smjeli prići sve dok nisu stigli oznaši i prevezli ih do sremsko-mitrovačke bolnice. I taman kad se episkop Varnava nalazio na operacionom stolu oni su se predomisleli, ili im je neko viši naredio, upali unutra i zabranili liječnicima daljnji rad. Zajedno sa ostalim osuđenicima su ga strpali na kamion i povezle u zatvorsku bolnicu. Išli su takvom brzinom kao da su na kamionu bile vreće krumpira, a ne polomljeni i unesrećeni ljudi. Dvojica osuđenika su umrla u kamionu na putu od bolnice do zatvora.
Vladiku su kasnije ponovno, konjskom zapregom, prevezli u gradsku bolnicu, gdje je ostao nekoliko mjeseci. Ustanovivši da su ga upropastili, prebacili su ga u Zagreb, a onda u manastir Vavedenje gdje je ostao ležati godinu dana. Zatim je kratko vrijeme (70 dana) proveo u Patrijaršiji, odakle ga UDBA, zbog toga što su ga ovdje mnogi vjernici posjećivali, premješta u manastir Krušedol. Neprestano je bio pod stražom koja ga je čuvala i za koju je on, u svojoj dobroti, uvijek govorio da se vrlo korektno ponašala. Međutim, ovi stražari su izvještavali nadležne ne samo o njegovom ponašanju, već i o onima koji su ga posjećivali. Pa pošto se broj posjetitelja iz dana u dan i ovdje povećavao oni su ga premjestili u manastir Gomionicu (eparhija banjalučka), računajući da će tamo uspjeti da ga potpuno izoliraju. Na poziv i zauzimanje biskupa srijemskog Makarija, ponovo je vraćen u manastir Krušedol, odakle ga "udbaši", 1963. godine, sele u manastir Beočin u kojem je ubrzo, pod vrlo sumnjivim okolnostima, i umro 12. novembra1964. godine, u pedesetoj godini života. Sahranjen je u crkvi manastira Beočin.
I na kraju, treba znati da je ovaj smjerni služitelj i odani svjedok Hrista Vaskrsloga, čiji je život okrunjen mučeništvom ne jedanaest, koliko je glasila komunistička presuda, već sedamnaest godina proveo u neslobodi.

URED PRAVOSLAVNOG DUŠEBRIŽNIŠTVA MO BiH