Budući da se nalazimo u Jubilarnoj Godini milosrđa, korisno je podsjetiti se u ovo korizmeno vrijeme, kojim se pripravljamo za svetkovinu Uskrsa, na riječi pape Franje, koje je napisao upravo o ovom razdoblju crkvene godine (usp. Franjo, Lice Milosrđa, 17). Kaže papa: „Korizmeno bi vrijeme tijekom ove Jubilarne godine trebalo biti življeno intenzivnije kao povlašteni trenutak slavljenja i doživljavanja Božjeg milosrđa.“ Podsjeća potom da su brojne stranice Svetog Pisma prikladne za razmišljanje tijekom tjedana Korizme kao pomoć, da bismo ponovno otkrili Očevo milosrdno lice. U trom smislu, kao primjer navodi riječi proroka Miheja: „Ti si, Gospodine, Bog koji prašta krivnju i grijeh oprašta, koji ne ustrajava dovijeka u svome gnjevu, nego mu je milo pokazati milosrđe. Gospodine, ponovno se smiluj svomu narodu“ (usp. Mih 7,18-19).

U ovo vrijeme molitve, posta i djela milosrđa podsjeća također na riječi proroka Izaije, koji pojašnjava: „Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodnja: Kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinuti poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Gospodnja bit će ti zalaznicom. (…) Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati“ (Iz 58,6-10).

Kao poseban oblik događanja Božjega milosrđa, Papa traži da se slavi sakrament Pomirenja (usp. Franjo, Lice Milosrđa, 18). To zato da bi oprost i milost slobode, koje nudi taj sakrament, omogućile mnogim Božjim sinovima i kćerima da ponovno krenu na putovanje u Očevu kuću. Stoga se očekuje da svećenici i biskupi, posebice tijekom liturgijskoga vremena Korizme, budu ustrajni u pozivanju vjernika nazad „prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo“ (Heb 4,16).

A budući da ovo razmišljanje o milosrđu nastaje u pokorničkom vremenu priprave za Uskrs, čini se prikladnim podsjetiti na razmišljanje svetoga Petra Krizologa (400.-450.) o korizmenim krepostima. Nazvan je „krizolog“, što bi se na hrvatski jezik dalo prevesti kao „zlatorječivi“, zato što je uspijevao jednostavnim riječima, jasno i ukratko, objasniti vrlo složene stvari. Zbog toga je uvršten među crkvene naučitelje (1729.) čime se, u ovom času, diči samo 36 osoba u povijesti kršćanstva.

Ipak, prije negoli čujemo Krizologovo razmišljanje o molitvi, postu i milosrđu, a budući da smo upravo čuli riječi pape Franje o korizmi, bit će od duhovne koristi prisjetiti se riječi ovoga sveca, koje uputio Eutihu, jer nas podsjećaju na autoritet papinskoga naučavanja. Radi se, naime, o pouci na koji se način kršćanin treba odnositi prema nauku biskupa Rima u kojemu stalno „živi i predsjeda“ sveti Petar. Ustvari, Eutih je tražio podršku za svoje stavove, koji nisu bili u skladu s naukom Crkve. Odgovarajući na njegovo pismo, Krizolog kaže: „Potičemo te, časni brate, da prihvatiš poslušno sve ono što je napisao sveti Papa iz Rima; jer blaženi Petar, koji živi i predsjeda u vlastitom sjedištu, pomaže onima koji traže istinu vjere. Mi naime, radi mira i radi vjere, ne možemo suočavati se sa stvarima osim u suglasju s biskupom grada Rima“ (Petar Krizolog, Pismo Eutihu, PL 52,71).

A sada, u suglasju, dakle, s onim što je napisao Franjo, sadašnji biskup grada Rima, slijedi tekst svetoga Petra Krizologa o molitvi, postu i milosrđu (Petar Krizolog, Govor 43, PL 52,320-322). Vrlo je aktualan, jer su upravo te tri kreposti i vježbe glavna obilježja kršćanskoga življenja ovoga pokorničkog vremena. Krizolog o tomu kratko i jasno piše ovako: „Tri su stvari, braćo, tri po kojima vjera stoji, pobožnost se održava, krepost traje. Molitva, post, milosrđe. Što molitva traži, postiže post, dobiva milosrđe. To troje - molitva, milosrđe i post - jedno su i uzajamni izvor života.

Duša je naime molitve post, a život je posta milosrđe. To neka nitko ne dijeli, jer se ne da odvojiti. Ako netko od to troje ima samo jedno, ili ih ne bi istodobno imao, ništa nema. Prema tome, tko moli, neka i posti. Tko posti, neka je i milosrdan. Neka sluša onoga tko nešto traži, ako sam moleći želi biti uslišan. Od Boga postiže, da ga usliši, onaj tko ne zatvara uho pred onim koji ga uporno moli.

Tko posti, neka shvati post. Neka počuje gladnoga, ako hoće da i Bog čuje za čim on gladuje. Neka bude milosrdan, ako se nada milosrđu. Tko iziskuje dobrotu, neka je i vrši. Tko hoće da mu daju, neka i sam daje. Nepošten je onaj tražitelj, koji za se traži što drugome niječe.“

U nastavku kaže: „Budi, čovječe, za sebe slika milosrđa. I zato, onako i onoliko, i kako brzo hoćeš da tebi budu milosrdni, tako brzo, toliko i tako i sam ostalima budi milosrdan. Molitva dakle, milosrđe i post jedna su naša zaštita kod Boga. Sve je to samo jedna naša obrana i samo jedna trooblična molitva za nas.

Stoga, što preziranjem izgubismo, iznova stecimo postovima. Posredstvom postova prinesimo za žrtvu svoju dušu, jer ništa dragocjenije ne bismo mogli prinijeti Bogu, kako potvrđuje Prorok kada kaže: Skrušeni je duh za Boga žrtva, srce raskajano i poniženo Bog ne prezire.“

A završavajući svoje razmišljanje, sveti Petar Krizolog podsjeća: „Čovječe, prikaži Bogu svoju dušu i prinesi prinos posta, kako bi prineseno bilo čisto i žrtvovano sveto, a žrtva živa, da bi i za te ostala i bila dana Bogu. Tko to ne bude dao Bogu, neće biti ispričan. Nitko naime nije toliki siromah, da ne bi mogao darovati samoga sebe. A da bi Bog primio dar, mora uz dar ići i milosrđe. Post ne niče, ako ga ne natapa milosrđe. Presušivanje milosrđa suši post, jer što je kiša za zemlju, milosrđe je za post. Makar da tko posti, oplemenjuje srce, očišćuje tijelo, iskorjenjuje mane, sadi kreposti, ali ne sabire ploda ako ne pridoda vodu milosrđa.

Ti što postiš, tvoja njiva posti, ako je milosrđe u postu. Ti koji postiš, ono što milosrđem nakvasiš, to će ti se i zgrnuti u žitnicu. Čovječe, ne gubi, dakle, čuvajući, već skupi dajući. Čovječe, dajući siromahu, sebi daješ, jer što drugome ne prepustiš, nećeš imati.“

Draga braćo i sestre!

Moleći uskrsloga Gospodina Isusa, da sve rečeno ostvarimo u svojim životima, svim vjernicima Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini, kao i svim kršćanskim vjernicima, želim sretan i blagoslovljen Uskrs, sa željom da uvijek obilujemo u djelima milosrđa. U kršćanstvu je to moguće čak i onda kad smo materijalno siromašni jer, zaista, nitko nije toliko siromašan da ne bi mogao darovati samoga sebe.

U Sarajevu, pred Uskrs 2016.

Don Tomo Vukšić

vojni biskup u Bosni i Hercegovini